Zakon o ličnom bankrotstvu
Liberalna partija je u prethodnih dvanaest mjeseci pažljivo analizirala tržište individualnih kredita za fizička lica i posljedice koje su neki od kredita imali po njihove korisnike. Na osnovu ekspertske procjene i korišćenjem kvantitativnih parametara utvrdili smo da je najveći dio kreditnih zaduženja građana Crne Gore rađen bez realnih dugoročnih osnova, te da su građani pod teretom krize najlakše pribjegavali da izlaz za tešku materijalnu situaciju potraže u prekomjernom zaduživanju. Pri tome ni banke ni organizacije koje bi trebale da ih kontrolišu nijesu brinule o kreditnom rejtingu pojedinaca ili cijelih porodica, odobravajući im po banke izuzetno povoljne kredite, a za građane Damaklov mač koji im visi iznad glava. Taj mač oličen u kreditima bez realnih osnova upropastio je crnogorske porodice i umjesto da ih revitalizira i ekonomski povrati dodatno ih je degradirao i pretvorio u dužnike bez granica. Hiljade građana ne mogu otplaćivati svoja kreditna zaduženja, jer kredit jeste dug koji se mora vraćati, a ne bespovratno pružena sredstva za potrošnju, kako se najčešće kod nas doživljavaju i ne razmišlja se o vraćanju.
Kako bi se položaj kreditnih dužnika poboljšao i kako bi im se pružila mogućnost da se oporave i nastave sa privređivanjem, ali u održivim novčanim okvirima, Liberalna partije je pripremila prijedlog Zakona o ličnom bankrotstvu koji će uskoro ući u skupštinsku proceduru. Prijedlog zakona je nastao na osnovu komparativnih iskustava država u regionu prije svih Slovenije, Hrvatske, kao i Litvanije i SAD u kojima su forme zakona na istoj platformi, ali sa modifikacijama zavisno od tržišnog i društveno-socijalnog sistema u kojem funkcionišu njihovi građani. Cilj Zakona je da kognitivna potrošnja bude iznad afektivne i da se nivo tzv. emocionalnih kupovina snizi ispod 10% na mjesečnom nivou, što će dodatno povećati nivo ostvarene uštede za svakodnevne ponovljene kupovine, a posebno restriktivno djelovati na potrošnju luksuznih dobara.
Crne Gora nema zakon o ličnom bankrotstvu,kao što ga imaju neke države. Našim prijedlogom Zakona, onaj ko je proglasio lični bankrot dužnika i ko se stara o njegovim prihodima i imovini obavezan je da klijentu pronađe posao. Taj posao mora biti adekvatan njegovim kreditnim zaduženjima i ne može predstavljati aktivnost koja će dodatno fizički, ili zdravstveno istrošiti dužnika, ali isto tako ne može dužniku ostaviti prostor da bira poslove, ili da ih izbjegava. Dužnik mora shvatiti suštinu bankrotstva, koja se očitava u davanju druge šanse da se izbori sa nastalim finansijskim problemima u koje je zapao, svojom ili tuđom voljom. Ovđe se prije svega misli na veliki dio kreditnih obveznika koji vraćaju kredite za koje su mimo svojeg znanja žirirali i koje moraju vraćati.
Institut ličnog bankrota je zadnje rješenje, nakon što se utvrdi da ne postoje druge mogućnosti za izlazak iz dugova, i to podrazumijeva da dužnik na neko vrijeme gubi samostalnost u vođenju ličnih finansija i dobija staraoca, odnosno stečajnog upravnika koji upravlja svom njegovom imovinom i računima.
Stečajni upravnik upravlja imovinom dužnika dok ne otplati sve dugove, ali i određeno vrijeme nakon toga kontroliše njegove finansije i može upravljati njima,a naročito je bitno da on upravlja da li će se i pod kojim uslovima to lice ubuduće zaduživati, dok se ne pokaže kako je ono sposobno da nastavi da vodi finansije samostalno. Stečaj može pokrenuti i dužnik i povjerilac, a vodi se na sudu, pri čemu je stečajni upravnik staratelj građana u problemima. Imovina se prodaje, nenaplaćeni dugovi opraštaju, a u periodu od 6 godina dužniku se može oduzimati 50% od primanja, a zatim se taj iznos može smanjiti na 30% do otplate dugovanja.
Usvajanje zakona o ličnom bankrotstvu ne može da bude alibi za različite manipulacije i izbegavanje obaveza korišćenjem raznih dobro poznatih metoda, već mora biti istinski model za ozdravljenje dužnika i kreditno prevaspitanje, kako se koriste sredstva dobijena za određene namjene.Prijedlog Zakona je ujedno i sredstvo da se ojačaju mehanizmi lične i individualne štednje i da se porodicama štednja nametne kao paradigma u čijim se gabaritima treba kretati. Samo racionalna potrošnja iz realnih prihoda može ojačati porodične budžete, smanjiti zaduženost, eliminisati prezaduženost i očuvati snagu i jedinstvo porodice kao osnovne ćelije društva. Ako zakonski propisi ne ojačaju primarni značaj porodice da se mladi naraštaji vaspitavaju u sistemu progresivnih vrijednosti nego se dozvoli da potrošnja determiniše ekonomski život pojedinca problemi sa bankrotstvima pojedinaca, pa i cijelih porodica će se samo uvećati i usložniti, što dovodi do nesagledivih društvenih i socijalnih posljedica. Iz svih ovih razloga Liberalna partija će pripremljeni prijedlog Zakona o ličnom bankrotstvu prezentirati prije svega građanima i dati im uvid u načine riješavanja postojećih problema sa kreditnim zaduženjima, pa će zatim taj zakon predložiti Skupštini Crne Gore na usvajanje.
Predsjednik liberalne partije Crne Gore
Andrija Popović