Članstvo Crne Gore u NATO savezu pored teritorijalne stabilnosti i bezbijednosti otvara i brojne druge prednosti i mogućnosti za zemlje članice. Ulaskom u Sjevernoatlanski savez bezbijednost je samo jedna u nizu benificija koje jedna zemlja i, što je najvažnije, njeni građani dobijaju.
Dijapazon povoljnosti je širok, pomoć prilikom elementarnih nepogoda, humanitarna pomoć, naučna saradnja kroz NATO program. Naša država nema elementarne uslove da sve ovo obezbijedi sama, osim uz ogromna finansijska ulaganja koja su za zemlju kao sto je naša, apsurdna i neprihvatljiva. U pogledu ekonomskih prednosti, članstvo doprinosti stvaranju stabilnije politickog okruženja koje privlači više direktnih stranih,i što je važno, kvalitetnih investicija, sa posebnim akcentom na pozitivne efekte u ekonomskim odnosima sa drugim članicama Alijanse, odnosno, ekonomski najsuperiornijim državama. NATO dakle predstavlja i savez najbogatijih zemalja svijeta i da to omogućuje brojne prednosti svakoj zemlji članici i njenim stanovnicima, posebno malim držuštvima kao što je naše. Članstvo je važan signal za strane investitore, time se ujedno pokazuje da je ta sredina bezbjedno okruzenje, da je zemlja stabilna i da se u nju može ulagati.
Dugo očekivana izgradnja autoputa, prema najavama iz Vlade Crne Gore, se približava svom početku, a samim tim i rasprave u stručnoj i laičkoj javnosti se pojačavaju, kao i obično političari preuzimaju ulogu dežurnih sudija koji će odrediti da li je autoput isplativ ili nije. Činjenica je da je Crna Gora jedina država u Regionu bez i jednog izgrađenog kilometra modernog autoputa, što je svrstava u zemlje sa vrlo niskim nivoom elastičnosti logističkih karakteristika i značajno uvećava troškove transporta roba iz Crne Gore ka inostranstvu i obratno. Mjereno logističkim parametrima više košta kilometar transporta kroz Crnu Goru, postojećim brdskim regionalnim putevima, jer mi i nemamo prave magistralne saobraćajnice, nego deset do dvadeset kilometara autoputem. To najbolje znaju distributerske i trgovačke kompanije koje uvećavaju cijene proizvoda koje plasiraju u Crnoj Gori za mnogo viši iznos nego što je to mjereno po kilometru puta potrebno kako bi obezbijedili pozitivno poslovanje. A sve to zbog faktičkog stanja sa kojim se susrijeću da im za prelazak par stotina kilometara nekad treba i cijeli dan, što je posebno evidentno u zimskom periodu kada se prohodnost puteva nalazi na graničnom nivou bezbjednosti i operativnosti. Kada se tome dodaju i velika ljetnja zagušenja, praćena ogromnim količinama zagađenja koje generišu učesnici u saobraćaju, dobija se jedna slika sumorno oslikane naše saobraćajne infrastrukturne stvarnosti. Taj realizam nije ni u kom slučaju faktor koji podstiče strane turiste da dolaze u naše zimske i ljetnje centre, nego ih dodatno demotiviše, da nas izbjegavaju ili da ne prave ponovne posjete, najčešće poučeni iskustvom dugog putovanja i rizika bezbjednosti na putevima. Ako, pogledamo da su sa istočne i zapadne strane naši susjedi izgradili autoputeve do naših granica kojima, a to je posebno slučaj sa Hrvatskom, dolazi najveći broj turista koristeći upravo njihovo postojanje i udobnost koju pružaju. Crnogorski autoput neće donositi idealnu mogućnost da se od putarine isplaćuje i da se otplaćuje kreditni aranžman, ali će donijeti cijeli niz direktnih i idirektnih koristi, kako centralnom i naročito sjevernom regionu,ali i cjelokupnoj privredi, jer će nas svrstati u red zemalja koje imaju kvalitetne i sigurne saobraćajnice. Možemo se opredijeliti za model povećanja poreza na dobit sa postojećih devet posto na visinu koja je dovoljna da ne opterećuje privredu ali omogućava bolju i bržu otplatu kredita za izgradnju autoputa. Bezbroj je varijanti i sve one nude više ili manje snažne argumente u korist izgradnje autoputa, pa je samo potrebno stručno i hrabro ući u izbor one koja je najpogodnija za nas.
